Povijest Čabar - Čabar | web portal Turističke zajednice

Go to content

Main menu:

Povijest Čabar

ČABAR > POVIJEST ČABRA
Povijest Čabra

Čabar je kulturno i administrativno sjedište Gorskog kotara. Prvi put se spominje 1642. godine u Grobničkom urbaru, gdje stoji: "da su podložnici grobnički dužni goniti tovare robe konjima od Grobnika do Čabra", što znači da je Čabar u to vrijeme bio kmetsko naselje grada Grobnika, gospoštije Vinodolske. Utemeljiteljem Čabra smatra se hrvatski ban Petar Zrinski. Središtem dominira kaštel (kurija) Petra Zrinskog, koji je u nešto promijenjenom obliku, nadograđivanjem tijekom prošlih stoljeća i recentnijom obnovom, sačuvan do danas. Iznad središnjeg trga dominira barokna crkva Sv. Antuna Padovanskog iz XVII stoljeća s kalvarijom. U njoj dominira oltarna slika poznatog slovenskog slikara iz XVIII stoljeća Valentina Metzingera. Iza crkve se nalazi aleja i novoobnovljene kapelice križnog puta sa slikama Andrije Zbašnika. U vrijeme Petra Zrinskog, 1651. godine u Čabru je otvorena prva ljevaonica i kovačnica, čime je u ovim krajevima začeta privredna djelatnost.

POVIJEST
Detaljnije o povijesti Čabra

Idrijski kroničar Garibaldi zabilježio je da je Zrinski u Čabru lijevao topove, bombe i kugle, a također piše da ime mjesta dolazi od ilirske riječi ziaber što znači krčevina (mjesto se danas u narječju naziva Čeber), iako je moguće da je ime nastalo po konfiguraciji terena koja podsjeća na kabao, Čabar. Nakon pogibije i zapljene 1671. godine od Zrinskih je u današnjem Čabru ostao samo dvor od kojeg je danas u donekle izvornom obliku samo ugaona kula. Čabar je u to vrijeme imao 70 kuća, dok se ostala naselja još ne spominju (osim Gerova i Prezida koji se u nešto drugačijem obliku spominju dosta ranije).  Godine 1685. Čabar i njegova okolica pripali su u zakup i na upravu barunu Franji Rigoniju koji je izgradio i novu visoku peć za taljenje željezne rudače, a već 1692. godine zapljenjeni posjed Ugarska je komora prodala Austrijskoj komori koja je obratila razmjerno mnogo pažnje metalurgiji, pa se proizvodnja ponovno povećala. Međutim, 1711. godine veliko nevrijeme i provala bujica poplavili su grad Čabar i željezaru te je proizvodnja prestala, a obnovljena je tek 1718. godine. Zbog pomanjkanja dobre željezne rudače (koja se već i uvozila), te konkurencije kranjskih i koruških željezara rad čabarske željezare potpuno je obustavljen.Kralj Franjo II. darovao je 1798. godine čabarsko imanje Matiji Josipu Paraviću za njegove zasluge u ratu protiv Turaka, a Paravić ulaže velike napore da obnovi čabarsko gospodarstvo. Poslije smrti Matije 1866. godine njegova udovica nasljeđuje imanje. Potom mađarski grof Nikola Ghyczy postaje vlasnikom čabarskog posjeda. Posjed ostaje u vlasništvu te obitelji sve do nacionalizacije nakon drugog svjetskog rata. Zatvaranjem željezare u Čabru nije zamrla svaka rudarska aktivnost u ovome kraju. Od 90-ih godina 19. stoljeća pa sve do drugog svjetskog rata u rudnicima kraj Tršća kopala se živina rudača - cinabarit, međutim i ta je aktivnost prestala zbog iscrpljenosti ležišta. Prekidom rudarskih i metalurških aktivnosti kraj počinje gospodarski nazadovati pa se prvi puta javlja i današnje bitno obilježje prostora - emigracija stanovništva. Iseljavanje je započelo iz više razloga. Monokulturna gospodarska usmjerenost na metalurgiju, prometna izoliranost, pa i elementarna nepogoda koja je razorila uhodanu proizvodnju, inicijalni su razlozi na koje se nadovezala opća ekonomska kriza krajem 19. stoljeća, te slabo stanje u šumskom gospodarstvu i drvnoj industriji.

POVIJEST ČABRA DETALJNIJE
 
 
Back to content | Back to main menu